Nema riječi koje bi mogle opisati zašto biram ovakav životni stil. Možda je to zbog nekog dubokog unutrašnjeg poriva ili jednostavno, čežnje za slobodom koju osjećam samo kad sam na biciklu. Možda je to i moj način borbe protiv strahova koje nosi sa sobom Parkinson.
Neki bi rekli da riječ “Parkinson” zvuči kao presuda, ali ja kažem da je to samo riječ, samo dio priče koju pišemo svakog dana. Kad se nalazim na biciklu, postaje samo dio pejzaža, nevažan u mom trenutačnom svijetu. Svaki okretaj pedale je moj način borbe protiv njegovog utjecaja, svaki kilometar je moj glas protiv neizbježnosti.
Dok vozim, osjećam se živim. To je trenutak kada bolest postaje samo sjena, kada volan u mojim rukama postaje produžetak mog bića, a pedale moja snaga. Na biciklu nisam bolesnik, nisam statistika – samo sam čovjek u potrazi za malim komadom sreće.
Kad vozim sam, kada su samo priroda i ceste moji suputnici, čini se kao da bolest stoji na pragu, kao da ne smije prijeći granicu koju sam postavio biciklom. Na tom putovanju, ja sam vođa, ja sam taj koji određuje tempo i smjer. Tada nestaju problemi s tremorom ili govorom. To je čarolija bicikliranja, ta sposobnost da me odnese daleko od ograničenja bolesti.
Možda sam preambiciozan kad sam odlučio proći EV13. Možda sam lud, ali u tom ludilu nalazim svoju istinu, svoj put. Podsjeća me na hrabrost koju nosim u sebi, na borbu koju vodim svakog dana. U tim trenucima, na biciklu, osjećam se živim, osjećam se kao da mogu prevladati sve prepreke. A to je osjećaj koji ne mogu pronaći nigdje drugdje. Osjećaj koji želim da traje, da ne prestane. Zato, možda i ne čudi što biram sve duže i duže rute
Kroz ove riječi, osjećam se gol i ranjiv, ali istovremeno osjećam snagu koja dolazi iz dubine moga bića. I možda, samo možda, moje putovanje će inspirirati nekoga drugog da se ne preda, da nastavi borbu, ma koliko teško bilo. Možda će moje iskustvo biti svjetionik u tami, znak da se uvijek može ići naprijed, ma koliko strašno izgledalo sutra.
Tako, dok stojim na početku ovog putovanja, zahvaljujem svakom trenutku, svakom kilometru, svakoj suzi i osmijehu. Možda će ovo biti moje posljednje veliko putovanje, ali svakako neće biti posljednje sjećanje na sve ono što sam proživio. Na kraju, ostaje samo ljubav prema životu i hrabrost da ga živim do kraja. Jer na kraju krajeva, to je ono što sam oduvijek želio biti – živ.